1526.
Zapisnik nadbiskupske kancelarije od 12. travnja za jednog od dvaju rektora crkve Svih Svetih u Dubrovniku, poznatije kao Domino, potvrđuje „dubrovačkog klerika Marina Držića“. Obitelj Držića (zajedno s jednom granom obitelji Gučetić) imala je nasljedno pravo na korištenje beneficija te crkve, a prije Marina crkvom Svih Svetih i njenim imanjima, baš kao i dobrima opatije Sv. Petra na otoku Koločepu, upravljao je Džorin polubrat Andrija. Marina je nakon dragovoljnog odstupanja strica mu Andrije, za rektora potvrdio vikar dubrovačkog nadbiskupa, Marko de Graziani de Cotignola, simboličnim činom „postavljanja kape“ i „poljupcem mira“, dok ga je u „stvarni, tjelesni i aktualni posjed“ uveo svećenik Andrija Rendulić, uručivši mu, nakon pjevanja himne „Te deum ladamus“ ključ crkve i sliku (palu) s oltara. Dokument nadbiskupske kancelarije u kojem se potanko opisuje to preuzimanje rektorata najstariji je pronađen dokument koji nam daje neposredne obavijesti o Držićevu životu. Iste godine, 15. studenog, Držićev je izbor potvrđen i u papinskoj kuriji u Rimu.
1538.
Držićeva obitelj zapada u novčane teškoće: zbog duga od „pet tisuć“ dukata na dražbi su, za 1000 dukata, prodali obiteljsku kuću koja se nalazila negdje blizu Dvora. S tim neprilikama je u vezi najvjerojatnije dokument što su ga sastavili stari trgovac Marin N. Držić i sin mu, klerik, Marin Držić kojim se ovaj potonji „oslobađa“ očeve vlasti, izlazi i formalno iz obiteljskih poslova i osamostaljuje se kao pravno lice. Bio je to jamačno način da Marin spasi svoj dio nasljedstva i obiteljskog imetka općenito. Posljednjeg dana veljače 1538. Vijeće umoljenih Dubrovačke republike jednoglasno je izabralo Držića za orguljaša stolne Sv. Marije, s privremenom plaćom od 100 perpera godišnje. Već 24. kolovoza, međutim, Vijeće odobrava Držiću jednokratnu pomoć od 30 dukata za odlazak na studij u toskanski grad Sienu. Ta potpora mu ipak nije bila dovoljna pa je nekom plemiću odstupio četvrtinu majčina miraza kako bi se domogao potrebnog novca i u listopadu otputovao. U istom mjesecu, a jamačno zbog praktično-pravnih razloga vezanih uz Marinov odlazak na studij, Držići ukidaju emancipaciju najmlađeg brata i ponovno ga, nagodivši se privremeno s vjerovnicima, primaju u obiteljsku zajednicu. Neposredno pred Marinov odlazak u Sienu opatice samostana sv. Andrije su tražile da im isplati dug za dvogodišnje korištenje kuće u kojoj je stanovao negdje iznad crkve Sv. Petra (današnje Umjetničke škole).
1541.
Prvu vijest o Držiću u Sieni imamo 12. lipnja te godine kad je Senat glasovanjem odlučio, a Opće vijeće potvrdilo da se Dominus Marinus Raugeus izabere za rektora studentskog doma Casa della Sapienza i za studentskog prorektora sveučilišta. Kako do tada nije stanovao u Domu, Držić je u njega primljen 14. lipnja, a u novu dužnost uveden je 23. lipnja. 30. srpnja Držiću je dodjeljena „rektorska soba“ i „podvostručeni su mu obroci“. Već u kolovozu Držić dolazi u sukob sa Zborom mudrih i starim administratorom Doma; spor oko administratorovih ovlasti kulminirao je 8. studenog kada je Držić na sastanku gradskog Senata bacio rektorsko ruho i pas, zaprijetivši ostavkom, a situacija se još više pogoršala četiri dana poslije kada je Držić, iz nama nepoznatih razloga, iz Doma isključio četiri studenta. Senat je, primirujući sukobe, zaprijetio objema stranama smrtnom kaznom budu li i dalje pravile nered.
1542.
Sienska policija vodi istragu o jednoj predstavi u privatnoj kući. U predstavi je sudjelovao i Držić-rektor igrajući ulogu ljubavnika. Sudionci su bili oštro kažnjeni budući su sijela po kućama, poput onoga na kojemu je predstava prikazana, bila zabranjena od španjolske okupatorske vlasti; vlasti su, međutim, bile blage prema Držiću zbog njegova visokog društvenog položaja.
1543.
Držića zatječemo na proputovanju kroz Anconu gdje 4. siječnja potpisuje dokument kojim potvrđuje da je, zajedno s Alvizom Sarakovićem, dužan nekom Firentincu, nastanjenom u Anconi, 100 zlatnih jakinskih dukata.
1544.
Držićeva braća Vice, Ivo i Niko, svi trgovci, definitivno bankrotiraju. Otac se već prije povukao iz trgovine.
1545.
Držić je ponovno u Dubrovniku gdje se vratio ne diplomiravši na sienskom Sveučilištu. Četiri mjeseca zamjenjuje brata Vlaha kao „scribanus“ u uredu vunarskog obrta. U prosincu upoznaje uglednog austijskog grofa Kristofa von Rogendorfa koji je zbog neslaganja s hasburškim dvorom odlučio prijeći Turcima, hineći da ide na hodočašće u Svetu Zemlju. Da bi vidio svijeta, kako je kasnije sam izjavio, Držić stupi u grofovu službu kao komornik („cameriero“), spreman da ga prati na putu u Carigrad. Kako je Rogendorf u međuvremenu izgladio svoje nesporazume s dvorom, umjesto u Tursku, u Držićevoj se pratnji, zaputi u Beč. Na putu su, preko Senja, krenuli na Božić te godine.
1546.
Držić ostaje u Beču oko tri mjeseca, te uvjeren „da nije sposoban za tu službu“ napušta Rogendorfa i vraća se, preko Celovca i Venecije, u Dubrovnik. Koncem kolovoza Rogendorf ponovno stže u Dubrovnik odlučan da ovaj put, nakon novih razmirica s dvorom, ode u Carigrad. Ponovno uzima u službu Marina Držića, ovaj put kao tumača. U Carigrad, putujući preko Novog Pazara, stižu koncem rujna.
1547.
Početkom siječnja Držić se vraća u Dubrovnik. Na tajnom saslušanju pred dvojicom malovijećnika, održanom 9. siječnja (sačuvanim zapisima s tog saslušanja i dugujemo saznanja o Držićevim vezama s Rogendorfom), Držić je objasnio da se vrati nemogavši podnijeti stalne svađe s mladim Marinom Bučinićem iz grofove pratnje, inače sinom dubrovačkog vlastelina, izdajice i prognanika Miha Bučinića. Vlada je Držića ispitala kako bi doznala nešto više o djelatnosti braće Bučinića, grofa Rogendorfa i Marina Zamanje, prošpanjolski orijentiranog plemića i Držićeva prijatelja koji ga i bijaše preporučio Rogendorfu.
1548.
Pomet-družina izvodi prid Dvorom komediju „Pomet“ koji je tekst danas izgubljen. U travnju je, pak, Držića motkom po glavi napao neki Vlaho Kanjica i zato bio osuđen na novčanu globu i tri mjeseca zatvora. 30. kolovoza te godine Marin je još uvijek „clericus“, što doznajemo iz zadužnice u kojoj se tog dana spominje kao vjerovnik Dživa Marina Gundulića.
1549.
Prid Dvorom se premijerno izvodi pastirska igra „Tirena“. Suvremenici sugrađani napadaju Držića optužujući ga da je plagirao pjesnika Mavra Vetranovića. Držićevim obranama od objeda odlučno se priključio sam pjesnik dragocjenim dokumentom, „Pjesancom Marinu Držiću u pomoć“. Kada se 30. kolovoza te godine Marin Držić spominje u dokumentima kao dvostruki dužnik (Niku Mažibradiću namiruje dug petogodišnjim ustupanjem prihoda crkve Svih Svetih, te se obvezuje kroz 5 godina isplatiti i onaj stari jakinski dug), ne titulira ga se više kao klerika, nego kao đakona („diaconous“).
1550.
Koncem travnja ili početkom svibnja na piru Martolice Hajdinova (Zamanjića) izvodi se „Novela od Stanca“. U svibnju te godine Držić se prvi put spominje kao prezbiter, to jest svećenik. Izgleda da mu te godine u dubokoj starosti umire otac.
1551.
U Mlecima se objavljuje jedina za pjesnikova života tiskana knjiga „Pjesni Marina Držića ujedno stavljeni s mnozim druzim lijepim stvarmi“ (nije se očuvao nijedan primjerak, a malo ima primjeraka ponovljenih izdanja iz godine 1607. i 1630). Uz lirske, pretežito ljubavne sastavke, u knjigu su uvrštene „Tirena“, „Novela od Stanca“ i „Pripovijest kako se Venere božica užeže u ljubav ljiepoga Adona u komediju stavljena“. „Venere“ se izvodi o pokladama te godine, u ulici od Crevljara, u kući bogataša Džula Pjorovića gdje se slavio pir Marinova rođaka Vlaha, a iste večeri po drugi se put izvodi i „Tirena“. Tih dana Pomet-družina u Vjećnici prestavljaju komediju „Dundo Maroje“. Držić 16. kolovoza vlastoručno ispisuje i potpisuje priznanicu za neki dug svom prijatelju A. M. Šumičiću. To je, čini se, najstariji autograf nekog našeg pisca.
1552.
Umire Marinova majka Anukla. Sinu Vlahu oporučno ostavlja tri četvrtine svog miraza i posjed na Koločepu, dok Marinu ostavlja preostalu četvrtinu miraza, napominjući kako svoj dio ne smije ni „pokloniti ni prodati ni otuđiti“, nego ga poslije njegove smrti trebaju dobiti brat Vlaho i njegova djeca. No već 20. svibnja Marin založi sve svoje imanje bratu Vlahu kako bi isplatio dug od 250 zlatnih dukata.
1553.
S mjesečnom plaćom od 5 perpera Držić je 23. ožujka izabran u službu pisara ureda soli u koju su se obično birali siromašniji svećenici; ne zna se koliko je tu ostao ali se zna da je 1556. odbio isto, ponovno, mu ponuđeno, mjesto. Poznato nam je, također, da je te godine od svojih vinograda na Koločepu dobio 30 hektolitra vina.
1554.
Na piru Rafa Gučetića družina Garzarija izvodi danas slabo očuvanu komediju „Džuho Krpeta“. Negdje u to razdoblje spadaju, samo u odlomcima očuvani, „Pjerin“, „Mande“(ili „Tripče de Utolče“) i „Arkulin“, Držićeve komedije za koje ne znamo točno gdje su se ni kojim kronološkim redom izvodile. U lipnju te godine Marin tuži kurira Ivana Dračevicu zbog vrijeđanja na javnom mjestu.
1555.
Njarnjasi na piru Saba Gajčina izvode „Skupa“.
1556.
Na piru vlastelina Vlaha Sorkočevića izvodi se pastirska komedija „Grižula“.
1557.
Držić je negdje u Dalmaciju (na Hvaru ili Zadru) gost hvarskog vlastelina Mikše Pelegrinovića.
1558.
Vlasti se protive izvođenju „Hekube“, Držićeve adaptacije Dolceove preradbe istoimene Euripidove tragedije; prvi je put zabranjuju 9. ožujka a potom i 21. svibnja s objašnjenjem da je „takvo vrijeme da ne podnosi uznemiravanja“.
1559.
Družina od Bidzara konačno prikazuje „Hekubu“; to je zadnji precizno utvrđen podatak o izvođenju Držićevih djela za njegova života. Držić i te godine ima problem s dugovanjima, pa ustupa Ivu Nalješkovići dvogodišnje prihode zemalja svoga „beneficija“ na Koločepu i zemalja na Šipanu.
1561.
U listopadu se Marin izdvaja iz svih poslovnih veza s bratom Vlahom.
1562.
U prosincu te godine Marin se nalazi u Veneciji gdje će dobiti mjesto kapelana mletačkog nadbiskupa.
1563.
Ponovno je, na kratko, u Dubrovniku, gdje u rujnu daje izjavu u vezi s parnicom oko testamenta bogatog dubrovačkog trgovca Paška Primovića u čiju je kuću u Veneciji Držić često zalazio.
1566.
Koncem travnja ili početkom svibnja Držić dolazi u Firencu i piše pet pisama toskanskom vladaru Cosimu Mediciju u kojima ga poziva da mu političko-diplomatskim, personalno-vojnim i novčanim sredstvima pomogne srušiti aristokratski režim Dubrovačke republike. Zamisao praktične provedbe revolucuionarnog plana Držić je između 2. srpnja i 18. kolovoza izložio u dopisima pisanim vlastoručno na talijanskom jeziku. Odgovora nije dobio pa u petom pismu odustaje od svog plana, najavljujući kako će otputovati prema Dubrovniku, prikazujući tamošnjim vlastima kako je u Firenci „ostao četiri mjeseca radi zabave“.
1567.
Prema podacima koje godine 1603. navodi njegov potomak Jere Držić u obiteljskoj geanologiji, Marin je umro 2. svibnja 1567., a pokopan je u crkvi Sv. Ivana i Pavla (Zanipolo); njegov se grob međutim, nije pronašao, a nema ni knjiga umrlih niti drugih dokumenata koji bi nam to potvrdili. Pjesme „u priminutje Marina Držića“ pišu Mavro Vetranović, Antun Sasin, Miho Monaldić i Sabo Bobaljević.
(Kronologiju sastavio Hrvoje Ivanković prema radovima F. Čale, P. Kolendića, L. Košute, M. Pantića, M. Rešetara i J. Tadića)
Nema komentara:
Objavi komentar